Stefan Đukić: Sjećanje na Čempres revoluciju

Prisjećamo se Čempres revolucije - pobune Barana protiv sječe stogodišnjih stabla čempresa zarad izgradnje vrtića. Odluka o sađenju vrtića na tom mjestu je povučena nakon brojnih mirnih, ali odlučnih i istrajnih protesta građana Bara, ali je, nažalost, stradalo preko 90 stogodišnjih, zdravih i pravih čepresa. O kakvoj je "revoluciji" riječ, otkriva nam Stefan Đukić, profesor filozofije, jedan od pobunjenih.

Stefane, kako bi ti danas opisao Čempres revoluciju? Kakva je to zapravo revolucija? 

Uprkos tome što ni danas, skoro tri godine nakon završetka protesta i odustajanja od gradnje vrtića u dvorištu Gimnazije, taj park nije obnovljen ja sam i dalje ponosan na to što sam bio dio te priče i što se u Baru stvorila jedna takva energija. Ličnog sam uvjerenja da je to bila “revolucija uma” samim tim što su svi učesnici, od najmlađih do najstarijih, branili jedan zajednički prostor, jedno lijepo mjesto, nisu branili ličnu imovinu već su žrtvovali svoju udobnost, svoju svakodnevnicu kako bi odbranili nešto zajedničko. Shvatanje da je školski park interes svih nas, da je pravo na planiranje prostora nešto što pripada svim građanima, a ne isključivo partijskom kadru je značajan razvoj političke, društvene svijesti. 

Da li je ona donijela neke trajne promjene? 

Trajne promjene su višestruke. One očiegledne - jedan prostor je odbranjen od dodatne betonizacije i jednog dana će srednjoškolci, kao i svi koji žive u tom kvartu, ponovo imati lijep park. Vrtić ide na bolju, smisleniju lokaciju. Dugotrajnija promjena je teže vidljiva. Uvjeren sam da je došlo do dodatnog razvoja svijesti u pogledu toga šta je javni interes, šta pripada svakom građaninu i građanki te da će od sad, oni koji su na vlasti, daleko ozbiljnije pristupati bilo kakvim promjenama prostora i da će biti prinuđeni da uključe i građane u dijalog. 

Koliko vjeruješ u snagu zajednice i šta pod zajednicom podrazumijevaš? Da li si ikad sumnjao u tu snagu?

Nažalost, moram priznati da sam sumnjao. Smatrao sam da smo razjedinjeni, zagledani u lične interese, nezainteresovani za stvari koje su “javne dobro”, koje pripadaju svima. Nakon ovih iskustava, ali i nakon onoga što sam vidio na Žabljaku, Sinjajevini, na rijekama širom Crne Gore, vidim da su lokalne i sve druge zajednice podcijenjene, da ima mnogo hrabrih, vrijednih i nesebičnih ljudi i da stvari idu na bolje. 

Šta je najveća vrijednosti ili doprinos koji su građani Bara svojim primjerom dali građanima Crne Gore? 

U Crnoj Gori protesti su svakodnevica. Oni su naročito bili česti u drugoj deceniji dvadeset prvog vijeka ali se činilo da su bez efekta. Ljudi su izlazili na ulice da bi iskazali nezadovoljstvo, da bi pokazali da su ljuti, ali nisu očekivali da će njihov glas imati neki efekat. “Čempres protesti” u Baru su bili izuzetak od tog pravila, događaj u kome je hladni mehanizam prinude oličen u državnim funkcionerima odustao, povukao se, pred onim što je bio zahtjev građana. Nakon toga, u drugim gradovima, na drugim mjestima, neki drugi ljudi su zabilježili još veće pobjede. 

Odbranili ste jedan prostor. Pokušali ste odbraniti, sopstvenim tijelima i preko 90 stabala zdravih i pravih i usudićemo se reći dostojanstvenih stogodišnjih čempresa. Nažalost u tome niste uspjeli. Možeš li podjeliti sa nama kako se osjećas zbog toga? 

Gimnazijski park je bio mjesto kroz koji se, ako ništa drugo, redovno prolazilo kada bi se bilo kuda zaputili kroz centar grada. Nakon njegove devastacije, tu mjesto se zaobilazi u širokom luku, kao da je kužno, kao da je prokleto. Samim tim sam nesrećan što nismo uspjeli da izvojevamo “apsolutnu” pobjedu, da ispunimo naš slogan “i vrtić i čempresi” i podsjećanje na taj uništeni prostor nas ispuni tugom. S druge strane, makar je zaustavljena nepotrebna i ružna betonizacija, te taj prostor ima potencijal da ponovo bude lijep, čak i ljepši nego što je bio. 

Kako je sječa ovih stabala uticala na građane Bara? 

Mislim da o tome dovoljno govore snimci iz tog perioda, broj ljudi na protestima i razne izjave koje se mogu naći. Vidjeli ste na njima tugu, ali i prkos i borbenost, vidjeli ste rađanje svijesti da je čovjek biće zajednice i da u zajednici zaslužuje mnoge stvari, a među njima su i pravo na prostor koji zove svojim, na prostor za koji ga vezuju uspomene, koji je gradio i koji ga je izgradio. 

Često o drveću u urbanim sredinama ljudi govore samo u kontekstu obezbjeđivanja hlada ili lijepe vizure, krajolika. Koliko smo kadri razumjeti i obezbjediti stablu život i bez da je direktno njegov život koristan nama, ljudima? 

Moram priznati da nisam baš najpozvaniji da govorim o toj problematici. Ja po zanimanju nisam ni ekolog, ni biolog i ne razumijem sve te procese izuzev svijesti da su i to živa bića sa kojima smo u simbiozi i koja su nužna da živimo zdravije. 

Šta su za tebe vrijedne pouke koje je donjelo spontano iskustvo učestvovanja u jednoj ovakvoj srčanoj i odlučnoj inicijativi? Ipak je ovo rijedak primjer istinske pobune. 

Nakon poslednjeg protesta koji smo organizovali išao sam kući. U tom odlasku sam se neprestano osvrtao i gledao mjesto okupljanja, kao da sam turista koji poslednji put napušta neko prelijepo mjesto. Iako sam kasnije prolazio tim putem, ono nikad više nije imalo isto značenje kao tih dana. Bili smo svjedoci i učesnici jedne nevjerovatne energije, jedne lijepe i iskrene borbe i sva mjesta koja su označavali tu borbu su posebna i neponovljiva. Ne mislim da je slučaj rijedak, bilo je i drugih, ali svima koji su tu revoluciju ponijeli, ti dani će uvijek biti posebni, važni i u nekom smislu ključni.