Željko Starčević: O bogatstvu Orjena

Iako u neposrednom zaleđu morske obale, gdje se skoro čitav vijek razvija turizam, ova planinska ljepotica sve do nedavno bila je izvan pažnje savremenih nomada, ali i većeg broja Novljana. Zahvaljujući entuzijastima i zaljubljenicima u planinu, a u posljednje vrijeme i lokalnoj upravi, organizovane su brojne akcije i programi kako bi se skrenula pažnja na Orjen. O bogatstvu prirode Orjena razgovaramo sa novskim ljubiteljem prirode, a posebno planine, ali i poznavaocem istorije ovoga kraja, arheologom Željkom Starčevićem.

PN: Dragi Željko, možete li nam za početak reći zašto je vama Orjen srcu mio? 

ŽS: To je najbliži veći komad divlje prirode u okruženju Herceg Novog. Divlje i još uvijek nesputane prirode, a usudio bih se reći, dijelom i nepoznate. Njegov kraški mikro-reljef daje velike mogućnosti za istraživanje, pri tom ne misleći samo na ona ozbiljna, naučna istraživanja, nego i na istraživačke obilaske, onako, za dušu. Zahvaljujući tome, u stanju sam provesti dane na površini manjoj od kvadratnog kilometra, svaki put otkrivajući nešto novo, zanimljivo, neobično.

PN: Često ostanemo zapitani pred imenom, a kamoli planinskim masivom. Zna li se, otkud potiče naziv planine Orjen? 

ŽS: Postoji više teorija o nazivu masiva, ali do sada nisam pročitao niti jednu koja bi mi do kraja odagnala sumnju u tačnost interpretacije. Tako se pominje starogrčko božanstvo Orion, kao poznati planinski lovac, zatim Orjen kao orjentir drevnim jadranskim pomorcima. I zaista, pri izuzetno bistrom vremenu se sa njegovih vrhova može osmotriti čak i Monte Gargano na italijanskoj obali, jer ne treba zaboraviti da je vrh Orjena, Veliki kabao (1894 m), najviša tačka primorskih Dinarida, ali i najviša tačka jadranskog priobalja uopšte. Koliko god naziv cijelog masiva bio enigmatičan, to je još više slučaj kod naziva dva njegova vrha, Subre (1679 m) i susjednog Domitera (1593 m). I jedan i drugi vrh imaju latinski korijen, što je neobično jer do sada nismo konstatovali da je bilo gdje u blizini postojalo naselje preko kojega bi se ovi nazivi sačuvali tako dugi vremenski period. Subra bi trebala značiti iznad, ali ostaje pitanje iznad čega? Nekadašnjeg naselja, ili možda iznad kakvog drevnog svetilišta? Možda iznad Domitera-doma od zmaja po kojem se i danas usjek koji razdvaja Subru od Domitera naziva Zmajevo ždrijelo? Mogućnosti za istraživački rad i tumačenja je mnogo.  

PN: Šta mislite da mi, kao Novljani, treba da znamo o Orjenu? 

ŽS: Treba da znamo da ga cijenimo kao vrijedan, ili kao sve vrijedniji, ostatak nekadašnje prirode na spoju Dinarida i Jadrana i da nikada ne padamo u iskušenje da mislimo da ga stvarno poznajemo. Priroda čuva svoje tajne, svaka generacija ipak nešto novo sazna i bila bi velika šteta narušiti, namjerno ili nenamjerno, prirodnost područja koje nam suštinski još uvijek nije dovoljno poznato, jer bi na taj način ostali uskraćeni za mnoge teme kojih sada još nismo ni svjesni.

PN: Ovaj predio je zavrijedio status parka prirode. Šta to zapravo znači i zašto je važno?

ŽS: Park prirode je svakako važan nivo zaštite nekog područja, ali nije do kraja mjerodavno davati značaj Orjenu samo po tom formalnom statusu jer znamo trnoviti višedecenijski put koji je lavirao između ideje Nacionalnog parka u tri republike, preko Regionalnog parka, do državnog Nacionalnog parka. Hoću reći, starus ne određuje samo apsolutna naučna vrijednost nekog područja, već je veoma značajan i sticaj političkih i drugih okolnosti. Dakle, Orjen bi bio jako vrijedan čak i bez bilo kakvog statusa zaštite, ali isti mu pruža mogućnost institucionalne zaštite i mogućnost valorizacije, prije svega turističke i edukativne, zasnovane na postulatima ekološke neutralnosti. Razvoj da, ali ne na uštrb prirode zbog koje je neko područje i stavljeno pod zašitu.

PN: Često je vrijednost nekog predjela naprosto neprocjenjiva. Često su najvrjedniji elementi prirode skroviti. Šta je, po vašem mišljenju, najveća vrijednost Orjena?

ŽS: Koliko god ono što vidimo na Orjenu, njegova flora i fauna, te reljef, predstavljali njegovu veliku vrijednost, uvjeren sam da ona prava vrijednost ustvari leži pod njim: njegovo podzemlje! Orjen je jedna od najkrševitijih planina dinarskog sistema i ujedno planina sa najvećom količinom oborina u Evropi. Ta dva elementa u kombinaciji su uticala da sva površinska voda gotovo trenutno nestaje sa površine, rastapajući hemijskom erozijom krečnjak, dubeći pukotine, kanale, meandre i jame, stvarajući u podzemlju svijet u svijetu. Taj svijet nam je još uvijek velika nepoznanica. Da li se pod Orjenom nalaze velike rezerve pitke vode, na kojoj dubini, u jezerima, ili tokovima...? Ipak, ma koliko to pitanje bilo značajno za vodosnabdijevanje, treba imati u vidu da se u mraku podzemlja krije i čitavi živi svijet i njegov eko-sistem, nevidljiv, ali jako podložan uticajima sa površine. Pomenuću samo kao ilustraciju da postoje jake indicije da tu negdje pod našim nogama obitava i čovječja ribica, najpoznatiji stalni stanovnik podzemlja. Da li njeno (eventualno) postojanje može da ugrozi kakva sanitarna, ne sanitarna, građevinska, ili bilo kakva druga deponija, kamenolom, novo naselje sa svojom otpadnom vodom? Naravno, i zbog toga treba biti jako oprezan pri svim takvim i sličnim planovima, zacrtanim bez temeljnog (i skupog) izučavanja podzemlja i oblika života u njemu.

PN: Vjerujemo da je svako ko je kročio zaleđem ipak ostao zadivljem bogatstvom i raznolikošću biljnog svijeta. Šta nam možete reći o flori ovog područja? Da li su neke biljne vrste specifične za ovaj predio?

ŽS: Mogli bismo dugo nabrajati endemične biljne vrste Orjena, ali to je ipak u najvećoj mjeri materija za botaničare, a ovom prilikom bih podcrtao, kroz kratki istorijski pregled, samo jednu endemičnu biljku-simbol Orjena. Naravno radi se o munici (Pinus heldreichii Christ.). Pokriva najteže dostupne grebene središta Orjena, ukorjenivši se na izuzetno teškom, krševitom terenu izloženom vjetrovima, gromovima, mrazevima, ali i ljetnim sušama. Na takvim staništima munika raste sporo, ali i doživljava veliku starost. U dosadašnjim istraživanjima nađeni su primjerci stari čak 600 godina, što će reći da su ovi „metuzalemi“ svoje žile ukopali u orjenski ljuti krš još na prelazu 14-og u 15-ti vijek! Intezivna eksploatacija skromnih dobara planine u proteklim vjekovima, dovela je ljude u bliži kontakt sa munikama, a njihovo korišćenje bilo je raznovsno. Pri pokrivanju kuća, grede od munike su se pokazale veoma dugovječnim, a  na samom terenu služile su za izradu korita za vodu, te stuba za silazak u jame sa snijegom. Upotreba munike nije bila nepoznata ni u brodogradnji, gdje je cijenjena njena dugotrajnost, ali i vodoodbojnost. Barke od munike su imale i određene nedostatke, prije svega veliku težinu uslovljenu značajnom specifičnom težinom ovog drveta koja je tolika da jedva održava plovnost. Zbog toga se koristila u kombinaciji sa drugim, lakšim vrstama drveta. Munikina smola je upotrebljavana za spojeve barki, ali i za reparaciju ribarskih mreža. Bila je narodni lijek za naboje i lomove kostiju, jer se vjerovalo se da lomovi tako brže zarastaju. Isparenja od smole udisala su se kako bi se smirili astmatični napadi. Za tu svrhu smola bi se obično prethodno zagrijevala. Smola se koristila i za osvjetljenje tako što se izlivala u svijeće, kao i u posude sa fitiljem. Nakon II sv. rata smola četinara intezivno je eksploatisana za potrebe industrije boja i lakova. U toploj polovini godine zasijecala se kora četinara a ispod tako nastale rane se u posebne posude slivala smola. Prvenstveno se koristio crni bor kao raširenija i dostupnija vrsta, ali tu i tamo se sakupljala i smola munike. Na Orjenu srećom nije upražnjavano industrijsko smolarenje, ali jeste ono tradicionalno, na šta i danas vidimo podsjetnike na mnogim stablima sa zasječenom korom. I jedna i druga vrsta bile su štetna za stabla, jer im se smolarenjem u određenoj mjeri, a u zavisnosti od učestalosti, smanjivala otpornost, usporavao rast i skraćivao životni vijek. Munika je jedan od više od stotine vrsta iz roda Pinus (rod borova), ali i ledenodopski (tercijalni) relikt i endem Balkanskog poluostrva i južne Italije. Zaštićena je nacionalnim zakonodavstvom od 1976. godine, te danas nije dozvoljena niti jedna od kroz ovaj pregled navedenih aktivnosti upražnjavanih kroz istoriju. Zahvaljujući zaštiti, ali i odumiranju nekadašnje upotrebe, munika se postepeno vraća sa golih litica i na nešto umjerenija staništa. Ipak, čovjek je i dalje munikama najveća prijetnja, ali posredno, kroz klimatske promjene i sa tim skopčane suše i učestale požare.

PN: Pratile smo lijepe i prigodne programe Parka prirode Orjen. Kakve su rezultate dale vaše inicijative? Da li više Novljana sada posjećuje Orjen?

ŽS: Teško je govoriti o egzatnim brojkama, prije o osjećaju, a on kaže da broj naših sugrađana koji posjećuju Orjen raste iz godine u godinu, ali, što je još značajnije, da se širi znanje o vrijednosti ove planine i potrebi ekološki neutralne posjete, posjete koja neće za posljedicu imati bilo kakve negativnosti po prirodne i ostale vrijednosti Orjena. 

PN: A stranaca? Koliko često su oni posjetioci naše planine?

ŽS: Utisak je da su, barem u toplijem dijelu godine, stranci glavni posjetioci Orjena. Moglo bi se zaključiti da ga često više i cijene od nas samih, ali moramo imati u vidu da domaće stanovništvo u globalu živi od ljetnjeg turizma, te u tom dijelu godine objektivno ne ostaje dovoljno vremena za uživanje u planini. Sa druge strane, u ostatku godine mještani imaju apsolutnu prevagu, posjećujući Orjen čak i u zimskim mjesecima, kada odlazak u centralnu zonu zahtijeva i posebnu opremu i znanje i određenu kondiciju.

PN: Da li neki događaj možemo najaviti i pozvati sugrađane da učestvuju?

ŽS: Ne bih unaprijed se usudio izdvajati neki događaj, postoji velika raznovrsnost, a u tom izboru svako može pronaći za sebe primjerenu aktivnost. Nije ni poenta okupiti što veći broj ljudi, već dati manjim grupama više pažnje, odabranih informacija i osmišljenih aktivnosti.

*Palma Nostra

*Novi Val

(Autor fotografije: Mirko Bokić)