Milica Berberović: O pejzažnoj arhitekturi, Novom i nekim starim temama

Kao neko ko je odrastao, živi i stvara u ambijentu Boke Kotorske, diplomirani inženjer pejzažne arhitekture Milica Berberović njeguje posebnu vezu sa ovim prostorom. 

Milica je podjelila sa nama svoja razmišljanja o samoj profesiji pejzažnog arhitekte, kao i o određenim pojavama u Herceg Novom koje su ostavile ili će tek ostaviti traga na zeleni epitet našeg grada. U obilju tema dotakle smo se i palmi, rijetkih vrsta koje se mogu naći u Herceg Novom kao i klimatskih promjena. Promišljale smo i na koje načine se kao pojedinci i zajednica uključiti u donošenju malih, ali bitnih odluka za našu životnu sredinu i prirodna dobra. 

Milici hvala što se odazvala našem pozivu i time podržala našu ideju, a vama dragi čitatelji i čitateljke - nadamo se da će vam ovaj #RAZGOVOR otkriti neke novitade koje do sada niste znali. 

PN: Draga Milice, na samom početku razgovora, željeli bismo da se dotaknemo pejzažne arhitekture kao profesije. Čime se bavi jedan pejzažni arhitekta, kolika pažnja se u praksi posvećuje održivosti, a kolika estetici u ovoj profesiji? 

MB: Samu profesiju, sa ovoliko godina iskustva, djelim na tri dijela. Prvi dio se odnosi na samo projektovanje zelene površine, i to bilo koje zelene površine, od najmanje okućnice od 10m2 do velikog parka koji može imati 10 000 m2. Uopšteno govoreći, ovdje se radi o radu uz kompjuter, dakle crtanje i  predviđanje nečega  što treba zasaditi. Drugi dio se odnosi na izvođenje na terenu, koje može da bude jako naporno i riskantno, moram da priznam. A treći dio je posvećen održavanju. Naravno, ja sam izostavila onaj osnovni dio, u okviru planerskih urbanističkih službi, dakle u okviru planiranja i izrade urbanističkih projekata. Na primjer, u okviru izrade prostorno-urbanističkog plana opštine ili detaljnih urbanističkih planova, pojavljuje se dio o pejzažnoj arhitekturi koji daje smjernice u kom pravcu treba razvijati pejzažnu arhitekturu, naravno, u skladu sa svim ostalim. 

Generalno govoreći, pejzažna arhitektura će učiniti da neka građevina bude mnogo ljepša, da neki prostor bude ljepši i interesantniji nego što je to goli beton ili kamen. Dovoljna je jedna biljka da napravi razliku u samom prostoru.

Možemo reći da se pejzažna arhitektura kod nas nedovoljno cijeni. Mi koji se bavimo ovom profesijom se trudimo da i ona dobije na važnosti i da se naše sugestije uvaže, da se sačuva ono što treba da se sačuva, poput pojedinačnih stogodišnjih stabala. Međutim, to je u današnje vrijeme dosta teško. 

PN: Dakle, radi se o veoma napornoj i zahtjevnoj, ali i interesantnoj i lijepoj profesiji. Možete li nam reći više o izazovima sa kojima se susrećete tokom rada?

MB: Puno je izazova. Meni je iskreno najteže kada dobijem neki mali prostor, do nekih 10m2-20m2, jer tu može jedno drvo, ili čak ni toliko. 

Znate, uvijek treba da se pronađe balans između onoga što neki investitor, bila to opština i država ili neki privatni investitor, želi da dobije i onoga što je moguće da se ostvari na nekom prostoru. Ja se barem, a mislim i moje kolege, trudim da u tim situacijama koristim biljke koje traže najmanje održavanja, koje ćemo najlakše nabaviti, a onda najmanje održavati i koje će se prilagoditi ovim mikro-klimatskim uslovima. Vi kod nas nećete nikada vidjeti brezu, jer ona jednostavno ne može da se održi u ovim uslovima, ali zato čempresi, pinije, rogači - to je normalna pojava i treba što više te biljke saditi i upotrebljavati u pejzažnoj arhitekturi jer će, jednostavno, izdržati ove uslove. 

Naravno, ima i investitora koji imaju mali prostor i u tim slučajevima ne možete posaditi rogač u tih 20m2, tako da je naš posao stalno težiti balansu između želja i mogućnosti. A kada već uđete u neku priču, postoji jedan aspekt u kom posmatrate neki prostor i to vidite kao umjetničko djelo, kao neku sliku. Morate imati na umu da su biljke živa bića i da će se vremenom razvijati, da će rasti i da će se ta slika mijenjati, maltene svakodnevno. U četiri godišnja doba, ona će se četiri puta promijeniti. Biće cvijetanja, biće opadanja listova, pa mladih listova: biljka se stalno mijenja i stalno raste tako da uvijek morate voditi računa da tu sliku nekako uklopite. Dakle, pored mikro-klimatskih uslova, pejzežna arhitektura zahtijeva i stvaranje jedne slike. 

PN: Kada govorimo o trenutnim trendovima u oblasti pejzažne arhitekture - šta Vam prvo pada napamet?

MB: Postoji jedan trend koji je minimalistički, međutim sve zavisi od prostora. Neki projekti zahtijevaju mnogo više zelenila.

Upravo se spremam da idem u Holandiju gdje se u jednom gradiću blizu Amsterdama  održava takozvana Florijada (pun naziv: Floriade Expo 2022). Radi se o svjetskoj izložbi hortikulture, pejzažne arhitekture, novih tehnologija u proizvodnji hrane, u proizvodnji biljaka itd. koja se organizuje jednom u 10 godina. Nakon te posjete ću se vratiti sa novim trendovima!

Na opštem nivou, gradovi širom svijeta su utvrdili da im zelenilo na zgradama, na krovovima, na zidovima doprinosi očuvanju termičke temperature kako unutar zgrade tako i u odbrani od velike temperature spolja. Ljudi čak proizvode hranu na krovovima, primjer je hydroponic tehnologija koja je nama još uvijek poprilično nepoznata.

O Herceg Novom 

NV: Kada ljudi govore o Herceg Novom, mahom ga ukrašavaju raznim epitetima, grad cvijeća, grad mimoza, te grad zelenila… Međutim, koliko je naš grad suštinski zelen po pitanju raznolikosti, biodiverziteta? Šta se krije među našim zelenilom?

MB: Tu se krije svašta! Počnimo od epiteta: grad zelenila i mimoza, grad cvijeća - toga je sve manje. Mimoza nemamo. One se sve slabije gaje jer mimoza nije dugovječno stablo kao što su to hrast ili bor koji mogu dostići 200 godina. Mimoze mogu da dostignu 30 do 40 godina života, ne više. I potrebno ih je stalno obnavljati. Prilike su bile takve da se nije ulagalo u prozvodnju i gajenje mimoza. Da je tako bilo, mogli bismo ponovo s pravom reći da je ovo grad mimoza kao što je to bio nekada.

 (Autorka fotografije: Zvezdana Kujović)

Nažalost, nemamo dovoljno javnih zelenih površina, pa čak ni slobodnih površina. Površina namjenjenih djeci ima vrlo malo, naša djeca, nažalost, skoro da nemaju gdje ići.  I sve zelene površine se u stvari svode na privatne zelene prostore, jer ljudi jos uvijek vole i običavaju da imaju baštu i uređeno dvorište.

PN: A što se tiče zelenila u urbanim zonama? 

MB: U samom  urbanom dijelu može se naći urbano zelenilo, da tako kažem. Tu ima puno uvezenog zelenila koje mi zovemo alohtono, dakle ono koje ne raste prirodno kod nas, ali te vrste su se aklimatizovale, kao na primjer palme. 

Kada pričamo baš o biodiverzitetu, on se može naći u okolini grada. Pogotovo, kada odete na Orjen. Koje je to bogatstvo! Botaničko čudo! Još nije istraženo dovoljno, uvijek se nađe neka nova biljna vrsta. Mislim da je čak 2017. pronađena nova vrsta irisa na Orjenu. Kada bi se kontinuirano vršila istraživanja, bilo bi tu zaista iznenađenja! 

PN: A da li ima nečeg posebnog u ovom našem zelenilu, određene rijetke vrste za koje mi građani ne znamo, a žive u našoj blizini ? 

MB: Na prostoru Vojne bolnice Meljine postoje rijetke biljne vrste za koje većina ljudi ne zna. Pored Titove vile postoji svileni hrast (Grevillea robusta) koji je narastao nekih 15-ak metara, dakle veliko stablo, i koji procvijeta negdje na proljeće, u maju mjesecu, sa vrlo neobičnim žuto-narandžastim cvjetovima. Znam da ova vrsta postoji tu i u još dvije privatne bašte, i više ih u Novome nema. 

Postoji i avokado u baštama koji daje jestive plodove, žute magnolije, ima i jedna kamelija koja je izrasla jako visoko u parku Boke. Nažalost, bile su tu i neke rijetke palme kao na primjer plava palma (Brahea armata), koja je nažalost propala, mada nisam očekivala. 

Zatim, pokraj Instituta Igalo, pored Titove vile - ono brdo je prosto nezamjenjivo. Ja mislim da bih počela da plačem kad bi mi rekli da će se nešto graditi tamo! Postojala je ideja, prije nekih 10-ak godina, da tu bude botanička bašta. Kada je građena Titova vila, donesene su iz Italije velike sadnice i odmah je tu nastao park. Pored prirodnog rastinja, poput bora - primorskog, alepskog i čempresa, tu je posađeno jos dosta novih biljnih vrsta. Naravno, to više nije ono što je nekada bilo. 

 (Autor fotografije: Mirko Bokić)                                            

PN: Naišli sam na jedan lijep tekst koji ste napisali vezano za novske đardine koji svakako predstavljaju poseban element harmonije pejzaža grada. Međutim, stiče se utisak da se više pažnje posvećuje na to kako figuraju, nego koliko donose onome koji ih njeguje ili živom svijetu oko nas. Na primjer, rijetko vidimo u baštama  jestive biljke poput dragoljuba ili biljke koje na primjer služe određenim vrstama pčela ili nekim ugroženim vrstama. 

MB: Uglavnom, u svakom našem đardinu imate limun, narandžu, mandarinu onda kivi i vinovu lozu na odrinama. To je nekako uvijek bilo normalno.

PN: Jasno, ali malo je inovativnosti danas. Na primjer dragoljub je zanimljiva biljka čija su i stabljika i cvijetovi u potpunosti jestivi. Od listova može da se napravi pesto, a cvijet može da se koristi za salatu.

MB: Nekako se to izgubilo. Moji su, na primjer, pohovali cvijet od tikvice. Ali prosto to se više ne koristi. Vjerovatno zato što imamo pristup već gotovim proizvodima, pa nam je lakše kupiti gotovu tikvicu pa je pripremiti nego gajiti biljku zbog cvijeta… Same okućnice i đardini su sve manji i manji. Tamo gdje su bile bašte, nikli su apartmani.

PN: Da, nažalost, rastu neke druge ‘‘biljke.’’

MB: Da, nažalost. Danas je sve manje biljne proizvodnje i češće biramo samo gotove proizvode. Ipak, ima inovativnih pristupa. Ja sam bila oduševljena kada sam vidjela: na odrini posađene jagode! Sjajna ideja za privatni đardin! 

O palmama

PN: Pejzaž Herceg Novog je nezamisliv bez palmi. Međutim, svjedoci smo da je jedna vrsta palmi u našem gradu gotovo nestala uslijed invazije crvenog palminog surlaša. Kako dalje -  da li treba opet saditi palme, ali otpornije vrste ili zamjeniti palme nekom drugom vrstom biljaka? S obzirom na to da su palme važan i dominantan vizuelni element novskog pejzaža, iako njihovo trenutno stanje mahom izaziva tugu i sjetu, da li možda treba neke ostaviti tako kao svojevrsnu opomenu?

MB: Tužna sam kada vidim te panjeve bez krošnji jer smo svi navikli na jednu drugačiju sliku grada. Naravno, ne možemo saditi kanarske palme sve dok se ne utvrdi da je zaraza  potpuno prošla i da se više neće ponoviti. Vi znate da je u svim zemljama u okruženju nastao haos sa pojavom surlaša, i u Italiji i u Španiji i u Hrvatskoj, Albaniji, Grčkoj…

Nažalost, mi nismo sačuvali naše palme. Ne znam da li smo imali šansu da ih sačuvamo, s obzirom na jačinu napada tog štetnog insekta. Toliki je bio broj aktivnih surlaša da prosto nije bilo moguće da se nešto sačuva. Nažalost, izgubili smo puno palmi i teško ćemo ih zamijeniti s obzirom da su neke ovdje rasle i do 100 godina. Znamo da smo početkom prošlog vijeka imali rasadnik palmi u Herceg Novom, na Savini, koji je držao gospodin Oliva i te palme su se tada sadile po gradu. Što se tiče trenutnog stanja palmi u Novom, nama je još  uvijek ostalo vašingtonije, visoke i niske žumare koje mogu da se sade, kao i neke nove vrste koje su već posađene, nalik onima na Škveru. 

Surlaš se širio na kanarske palme jer je bilo puno tkiva, one su bile tako debelog debla i tu je bilo puno tkiva kojim je on mogao da se hrani.

PN: Zato su se one tanke očuvale?

MB: Da, one tanke palme su se očuvale jer tu nema tkiva kojim surlaš može da se nahrani. On prirodno živi negdje na Pacifiku, na ostrvima, i kada su Englezi donijeli kanarsku palmu tamo gdje surlaš prirodno živi, onda je on našao mjesto gdje će se hraniti i širiti. Zapravo, on je napravio gnijezdo u srcu palme, gdje mu ne možete prići da ga fizički ili hemijski uklonite. Tako se on polako širio i uskoro se mogao naći  svuda po svijetu. Zato danas imamo situaciju da se u svakoj regiji gdje rastu kanarske palme, surlaš širi. 

PN: A šta raditi sa ostacima kanarskih palmi?

MB: Lično gledajući, ja bih ih sve posjekla. Jednostavno, uklonila bih te panjeve. Nažalost, samo iskopavanje korijena tih velikih palmi  je teško i komplikovano, ali i skupo. One imaju specifičan korijen, nemaju jednu glavnu korijenovu žilu nego gomilu malih žila koje se šire u svim pravcima. Zato smo i imali problema sa podzidovima, kanalizacijom, podzemnim instalacijama…

Vidjela sam par ideja, gdje je ostavljen trupac od otprilike metar i po visine, pa je unutra izdubljeno i tu su posađene neke cvijetne vrste ili neke perene, dakle nešto sitno. Čak su negdje posječene trupce ostavili kao panjeve za sjedanje. Ipak, treba imati u vidu da to nije trajni materijal niti rješenje i da će poslije najviše 10 godina i trupac da istruni. To je možda za neku baštu o kojoj će se stalno voditi računa, pa kada dođe vrijeme da istrune - neko će ukloniti. 

S druge strane, možda ih ipak negdje treba ostaviti i pustiti neku puzavicu da ih prekriije da ne izgledaju onako ružno i tužno, kao podsjetnik da je ipak bilo nekada nešto...

PN: Kada su u pitanju efekti klimatskih promjena koje već osjećamo - kako će se oni odraziti na floru Novog? Da li postoje neke vrste koje neće preživjeti nadolazeće ekstremne promjene, kao na primjer jako visoke temperature?

MB: Prije par godina Ministarstvo održivog razvoja je pripremilo istraživačku studiju čiji izvještaj je, između ostalog, obuhvatio i klimatske promjene (za više informacija potražite: KAMP projekat). Predviđeno je da ćemo biti izloženi ekstremnim temperaturama, dakle ljeti ćemo imati ekstremno visoke, a zimi ekstremno niske temperature. Pored toga, možemo očekivati i ekstemne vjetrove. Dakle, sve vremenske prilike i neprilike će biti pojačane, dok se očekuje i porast nivoa mora. Mi se moramo uklapati u te ekstemne najave i moramo se potruditi da održimo ono što imamo. Veliki broj biljaka u našoj okoline neće izdržati te ljetnje temperature, kao ni one zimske. Imali smo već situaciju prije par godina, da je temperatura u Novom tokom zime pala ispod 0 pet dana uzastopno, što je za Herceg Novi bilo čudo, i tada je izmrzlo mnogo kaktusa, aloja... Pomor je bio po baštama. To je bilo strašno. Srećom, korijenje nije stradalo, tako da su se biljke uspijele omladiti i povratiti. 

PN: Imajući u vidu sve što ste spomenuli, koje vrste biste onda predložili za sadnju?

MB: Moramo saditi sve ono što inače ovdje prirodno raste. Recimo, ono što raste po našim brdima, kao na primjer žalfija, ruzmarin, lavanda, smilje. Imamo i bušina, tu na Njivicama na ovom djelu koji je, nažalost, izgorio. Bušini su zimzelene polulopte sa ljubičasto-bijelim ružicama koje se pojavljuju na proljeće i jako lijepo izgledaju. One trpe na onom kamenjaru već najteže uslove tako da se može očekivati da se izdržati i nadolazeće klimatske promjene. 

PN: Za kraj, da li možete da podjelite sa nama na koji način biste Vi pristupili problemu nedovoljnog učešća građana pri planiranju, ali i uređenju javnog prostora. Ljudi ponekad nemaju osjećaj da nešto što je javno ne može tek tako postati njihovo lično. Kakva su Vaša iskustva u praksi?

MB: Ja sam dugo radila u novskom Zelenilu i kroz određena iskustva tokom tog perioda  sam shvatila da mi prosto nemamo taj odnos da nešto treba da bude lijepo i da nešto ne treba dirati, da ne treba uzimati sa javnih površina. Čak sam jednom prilikom sa radnicima iz Gradskog Zelenila otišla da iskopamo ono što kod nas prirodno raste, dakle žukvu, sitno žbunje, i da to posadimo na javnim površinama računajući - zima je, pa će se to do proljeća primiti i ne treba ga puno održavati. Ja sam sjedala pored tih naših iskopanih sadnica, to su bile neke divlje perene -  lavande, ruzmarin, žalfije i tome slično. Prolaze dvije starije gospođe, sagnu se, uzmu ono, i odu - ja u šoku. Da su me bar  pitale, pa bih rekla: Evo uzmite! Eto, i to je pejzažna arhitektura, borba na svakom čošku! (smijeh) 

S druge strane, primjetila sam da ljudi koji žive u stambenim zgradama vole da vode računa o izgledu zgrade, da urede svoje zelene površine. Imali smo priliku da u okviru akcije Biramo najljepšu baštu vidimo da se stanari nekih zgrada zaista trude da održe prostor oko zgrade lijepim, urednim, dok najveći broj ljudi, to što je izvan njihovih vrata - njih to ne zanima. Oni smatraju da neko drugi treba time da se bavi.

Meni se dopada akcija Biramo najljepšu baštu jer time utičemo na nivo svijesti građana o tome da treba urediti svoju okolinu. Tako su i  naši stari otpočinjali turističku priču u  Herceg Novom. Kada su boravili u francuskim ili italijanskim gradovima, vidjeli su da uređen i lijep grad dovodi turiste. Ne dovodi ga samo hotel i sunce i eventualno plaža. Ukupan ambijent je ono što privlači turiste. Drago mi je da je akcija opet pokrenuta ove godine i da ju je Turistička organizacija  ponovo organizovala. Nadam se da će se kroz ovu akciju uticati na ljude tako da počnu da razmišljaju u pravcu da ipak nešto treba uraditi da bi nam bilo lijepo. 

*Palma Nostra

*Novi Val

(Autorka portret fotografija: Zvezdana Kujović)